ČIKO – ŠKRINJA S BLAGOM
Budimir Žižović
Ne znam zašto, ali tako su ga svi zvali, i stari i mladi. Još je on, falabogu, Čiko, i ostat će zauvijek tako, a ja pišem u vremenu kad se to zbivalo. Nadimak mu nije imao veze ni s imenom, nit s prezimenom. Čiko je po nekoj nepisanoj tradiciji svoga mjesta, bio profesionalni ribar. Zapravo tradicija njegovog mjesta bila je, biti i težak i ribar. Istovremeno, a ovisno o sezonama radova u polju i radova na moru. Ma što ja govorim, pa bila je to tradicija gotovo svih malih mjesta uz more.
Sad sam se sjetio pojma konjuš. To je onaj dil ribe koji ribari nose doma. Postoji komercijalna količina ulova i jedan ostatak koji ribari ravnopravno dijele među sobom i nose kući. Ovisno o vrsti ribolova, ovisno o tome koja se riba lovi, za podjelu se ostavlja riba koja je manje tržišno zanimljiva, premda to pravilo za sitnu plavu ribu ne vrijedi. Koliko ribara je sudjelovalo timski u lovu, toliko zapovjednik broda načini podjednakih hrpica ribe. Kad svaku hrpicu sa štapom on dotakne, jedan član posade, okrenut leđima, izgovori ime kome će riba pripasti. Ne može pravednije biti. E, ali otkud pojam konjuš za ribu koja se nosi doma?
Nekada su težaci/ribari imali drvene barile, lijepe drvene posude, koje bi višenamjenski poslužile. Recimo, kad bi seljak pomagao susjedu brati masline, za plaću je nosio doma punu barilu maslina. Kad je pak pomagao drugome susjedu u noćnom lovu na sitnu plavu ribu, nosio je doma punu barilu srdela, za svježu upotrebu i za usoljavanje. Talijani su nekad tu barilu zvali kogno, pa pretpostavljam da je zbog toga i nastao pojam u nas, konjuš.
Odoh ja u jezička, semantička istraživanja, a Čiko čeka.
Naznačio sam da je bio profersionalni ribar, ali, ne znam zašto, meni je uvijek djelovao kao da se bavi poljodjelstvom. Možda čak ni poljodjelstvom, jer mu lice nije bilo izdrazdano, bilo je široko, blagog izraza i često nasmiješeno. Za razliku od nas ostalih na molu, zakopanih u mreže, prljavih, smrznutih, s mokolima na vrhu nosa, on je uvijek uspijevao biti čist i uredan, a obavljao je isti posao kao i mi. Zato mi nije djelovao kao ribar, već kao čovjek koji je stjercajem okolnosti zalutao u ribare.
Uzima čovjek tako sebi za slobodu da procjenjuje druge po vanjštini. Pa redovito pogriješi. Jer, Čiko je bio uspješan ribar s mrežama stajaćicama. Pasarele ili listarice, škvajnere ili sklatare, kanjere ili psare, salpare….to su bili njegovi ribolovni alati, kako je koja ribolovna sezona diktirala. Imao je Čiko i nagon za inovacijama u ribolovu, od armivanja mreža, do čišćenja, a oba posla su vrlo pipljiva, dugotrajna i ruku na srce, nimalo zanimljiva. Izmislili, on i njegov partner, neki tunel za ispiranje šporkih mreža, ali to je bilo čudo koje nije dugo trajalo. Nije se pokazalo dovoljno učinkovitim.
Nikad nije s nama ostajao dokasna uz šank. Bio je druželjubiv, ali pijanoga ga nisam vidio, koliko se sjećam. Možda je baš zbog toga on uvijek bio uredan i svjež, a mi umorni šporki i svejedno veseli.
Ali zbog jedne stvari, bio mi je osobito zanimljiv.
Pitao sam ga jednom: Je li istina, Čiko?
- Ča ?
- Pa to sa škrinjom.
- Istina je, da – odgovorio mi je uz iskreni smiješak, ni malo se ne libeći priznati svoj san.
A njegov ozbiljan san bio je da će jednom, uz ulovljenu ribu u mreži izvući škrinju punu blaga. Rekao bi svatko, previše djetinjast san za odrasla čovjeka. A tko zna koliko se djetinjastih snova krije u nama, i dobro bi bilo da je tako, samo što ih pospremimo u neke druge dosadne i duboko potopljene škrinje, kako nas ne bi odali. On to nije skrivao. Ribari obično sanjaju velike ulove, a ponekad i prevelike valove. Ovo prvo dok dižu mreže, a ovo drugo kad nemirno spavaju.
Jednom sam ti ja tako, ne znam ni pravoga razloga, svratio u riblji restoran, na kraju grada. Znalo se tamo, u veži, zateći uvijek nekoga iz ribarskog društva za priču o znanim temama, uz čašicu pića. Vlasnik je bio uvaženi stari ugostitelj, među ostalim poznat po svom namrgođenom, ali svima šarmantnom stavu i ophođenju prema gostima. Njemu se prvom nudila kvalitetna ulovljena riba na otkup, po cijeni koju je sam određivao. Istovremeno je govorio, tko od bilo koje, pa i one najmanje vrijedne ribe, ne zna napraviti kvalitetno jelo, taj bolje da se ne bavi ugostiteljstvom. O tome ti piši, govorio mi je.
Neuobičajeno živahna i glasna atmosfera dočekala me je na ulazu u restoran. Zapravo je to bio prostor, sa šankom i par stolova, više nalik na primorsku gostionicu. U prostranu restoransku salu ulazilo se na druga vanjska vrata. Ovaj prvi prostor bio je za lokalni živalj.
A tamo par znanih ribara i Čiko među njima. Već s vrata, veselo mi dobacuje, evo i njega, dajte mu piti! Naruči što god hoćeš!
Neka dobra vijest je u điru, upitah, držeći čašu vina u ruci. Na što se javi i nekoliko glasova u isto vrijeme, od kojih ne razabrah ništa određeno.
- Odi tamo u skladište, pa ćeš vidjeti, reče mi Čiko.
Odmah sam znao da je po srijedi neki dobar ulov. Sezona lova na rakovice je na zalasku, jer slijedi zabrana izlova. Rakovica je u fregi i još uvijek se zna naći u velikim nakupinama. Doduše, puno manjim negoli nekada, kad su piramide mužjaka i ženki znale tvoriti piramidu grupnog seksa, piramidu od par sto kila.
No, dobro, ajmo vidit što je to toliko razveselilo Čika i njegove prijatelje. U polumraku skladišta rasprostrla se svom svojom dužinom i veličinom ogromna ribetina, nek mi oprosti na izrazu, ljepotica koju sam vidio ispred sebe. Za naše more, a i šire, bio je to vrlo rijedak i neobičan stvor. Vlasnicu tih patkastih usta, vitku u tijelu i u dužini od nekih dva metra, odmah sam prepoznao kao atlantsku jesetru.
U to vrijeme, premda vrlo rijetka, nije bila strogo zaštićena kao danas. A i uzalud zaštita, ako je iz mreže izvadiš već mrtvu. Devedeset i devet kila, reče mi mlađi vlasnik restorana. Nisam je se mogao nagledati. Izazivala je u meni divljenje i žal istovremeno. Palo mi je na pamet da je škrinja puna blaga na dnu mora, puno ljepša baš tamo gdje je i potonula, nego kad je pronađena i nasilno otvorena.
Ipak, veselilo me to što je Čiko ponosan i veseo. Čestitao sam mu od srca. Ako je već jesetra morala biti ulovljena, onda je najviše on zaslužio da je ulovi.
- Eto, vidiš da se ipak na kraju ostvario moj san o škrinji s blagom. –
reče mi Čiko, očito ciljajući na rijedak i veliki ulov, ali i na novac koji je utržio. Nisam siguran je li se uopće više bavio profesionalnim ribolovom.