PAPACI
Budimir Žižović
Za neke slike iz života, pitam se jesu li upečatljivije bile onda kad su doživljene ili pak onda kad ih se sjećamo. Rekao bih, da nisu upečatljiva, ne bismo ih se ni sjećali, zar ne? Ali nije to pravilo.
Kako može biti upečatljivija reminiscencija od samog doživljaja? Meni se čini da može. Nešto se zanimljivo zbiva, zadovoljstvo, uzbuđenje, možda strah, a ti u sredini. Asocijacije su vrlo sužene. Završilo to i nikom ništa. Ali kad se, dugo nakon tog vremena, vrati sjećanje, događaj poprima malo drugačiji, širi okvir. Proradi valjda i periferno pamćenje, slika se upotpunjuje, oživljuje u bogatijem spektru i osvaja nas.
Nisam ga dugo vidio i baš mi dođe želja da skoknem do njega, pozdravim njega i Milu, upitam kako su. Vidiš kako je sjećanje jak medij.
Mario, svi smo ga zvali, Mario Orbo, u vrijeme kad se profesionalno bavio ribolovom, imao je omanju brodicu, koja nije bila za debela mora. Nosio je tada čikobernice od naočala. Bilo ga je neobično gledati kako čisti mreže na razdaljini od pet centimetara od očiju. Ali radio je to spretno. Baš drag čovjek, dobričina.
Naš brod je u travnju mjesecu, redovito, bar triput po četiri-pet dana imao lovne akcije oko otoka Unije. Opremili bismo ga s puno mreža, sa zalihama hrane i još više pića i naoružali se s dosta spremnosti da nekoliko dana radimo i po 24 sata ako treba. To se tako kaže.
Nismo nikada bili lijeni, ali nismo se ni štedjeli. Kako na moru, tako i u kraju. Vraćali smo se s impozantnim ulovom rakovica, jastoga, bijele ribe i konjuša. Ribarski mol na Ribarskoj kolibi, uza sve čestitke bio je i zavidan. To je ljudski, zar ne? No zavist se brzo topila s brojnim turama na šanku.
Na tom molu nije bilo puno brodica koje bi se lako odlučile za preko Kvarnera. Lovile su tu na domaćem akvatoriju. Ali ni to nije bilo uvijek lako. Sezona švoja i rakovica sezala je od početka listopada, pa sve do kraja travnja. A more u tom razdoblju nije baš pitomo. Tek ako bi negdje oko Božića zapala provenca, onda bi i po mjesec dana vladala bonaca. Međutim, provencu prati i magla na moru, koja može biti opasna na desetak milja od obale, jer kad se dohvatiš mreža u dizanju, manevarske mogućnosti su nula. A tud brazdaju prekooceanci veliki ko planine. Pričao mi je koćar, Mate Karate, da se s ostima, usred mraka, odgurivao od bokova ogromne brodusine u proplovu. Kad bi se pak more ozbiljno uzjogunilo, kad jer mol bio bremenit pitanjima, isploviti ili ne, sa strahom sam ispraćao one najhrabrije što im je mrtva banda bila 20 centimetara iznad vodene linije.
Želja za lovom preko Kvarnera bila je jača od mogućnosti. Jedne godine par brodova, s mirnim morem, ipak se odlučilo okušati u lovu na rakovice oko Unija. Među njima bio je i Mario Orbo. Prisustvo našeg, većeg broda i veliko iskustvo moga kapetana, ulijevalo im je dozu sigurnosti. Svi su bili zadovoljni ulovom. Rešte rakovica visile su po bokovima brodica. Toga osunčanog proljetnog popodneva mol je bio pun kupaca, prekupaca, rodbine, prijatelja i znatiželjnika.
Evo uplovljava i Mario s pomoćnikom. Manevrira za pristup molu i vezu. Kroz gomilu se probija Mila, njegova supruga, s dvije sitne curice, dva vesela i skakutava vrapčića. Zvonkim glasićima one uporno viču: papaci, papaci, papaci! Nadglasale su cijeli mol.
Mila, odlučna žena, dobrodušna i brižna majka, pita muža koji je još na desetak metara od priveza, Mario, je bilo ulova? Ipak je i ona znatiželjna, a pita ispod glasa. Mario razvukao osmijeh od uha do uha, ponosan na uspješnu avanturu, vadi prvo na natkabinu ogroman mac šparoga, a ona potiho, više za sebe reče, pa to si mogao i doma nabrati. Dobro, ulovio je i Mario nešto rakovica i riba, ruku na srce, daleko od količina za neku osobitu hvalu. Za njega je bilo najvažnije otići do famoznih Unija, koje su slovile kao svojevrsni Eldorado za ribu, uloviti koliko se da i sretno se vratiti.
Njegovo uplovljenje i taj zvonki cvrkutavi pjev kćerkica, papaci, papaci, papaci…najprije je utišao sve na molu, zatim sam vidio puno ozarenih lica oko sebe i jedno prelijepo ozračje među prisutnima. Ta dva dječja glasića, sretna što im se otac vraća nakon par dana na moru, pretvorila su mol pun ribara i ljudi u prekrasan teatar. I šparoge su tada bile u zanimljivoj ulozi. I Mila se slatko nasmijala.
A otkud šparoge na ribarskoj brodici? U to vrijeme, kad su se lovile rakovice oko Unija, na obližnjem otočiću, Samunćel, bilo je šparoga vagon. A kad na tako malom prostoru ima puno šparoga, ako ih počneš brati, ne možeš stati. Jedini, i ne mali problem su galebovi. Na Samunćelu se oni gnijezde u velikim jatima. Tako oni svojataju ovaj otočić, i svatko tko stupi nogom tu, nepoželjan je uljez. U strahu za svoja jaja i ptiće, oni znaju biti vrlo agresivni, pa čak i opasni. Znam neke ribare koji su tu brali šparoge s kišobranom iznad glave. A neki bi brzo pobjegli.
Naravno da ni Mario nije odolio takvom izazovu, pa je i divovski snop šparoga pridodao skromnom ulovu. Briga njega za podsmjehe. A kćerkice baš briga za sve, osim za to što im se njihov papaći vratio doma.
Čim je vezao brod, poletio im je u zagrljaj. One se penju uz njegov vrat i neobrijano lice, stišću ga i ljube, papaci, papaci….a on uzvraća, picia mia, jednoj i picia mia drugoj. Pitam Milu, kako ti se zovu kćerkice, a ona će, ova starija Antonella, a ova mlađa Claudia.
Nakon toga dana, svaki puta kad bi Mila došla po Marija, na Ribarsku, sa svojim curicama, nisam mogao odoljeti a da ih ne podbadam oponašanjem njihovog – papaći, papaći. Najprije su me čudno i sa zanimanjem gledale, a onda bi srdačno smijale. I to je bio naš obavezni pozdrav.
Koliko se sjećam, Mario nije ostao dugo u ribarskome poslu.
I puno godina nakon toga, idem ti ja Kandlerovom, zaokupljen svojim mislima, kadli neki zvonki ženski glas, s vrata jedne butige, u mome smjeru – papaci, papaci! Okrenem se makinalno i točno u mene gleda naočita djevojka, dajući do znanja da to – papaći je upućeno meni. Zašto, pitam se? Ja imam dvoje zakonite djece i tu je točka. Ne znate me, zar ne? Ne znam, dušo, ali to – papaci, nešto mi je ostalo u uhu.
E, ja sam vam jedna od one dvije curice s Ribarske, kćer Marija Orba. Ma, bogati? Onaj veseli vrapčić je postao tako naočita djevojka. Da, i dalje sam vesela, a o vama kad smo u kući govorili, uvijek ste bili papaći, iz milja. I Mario i Mila zovu Vas papaci. Baš mi je drago da sam Vas vidjela. Ono, kako tata, kako mama, kako sestra, dobro su. Pozdravi ih puno. Baš bih te pitao, zašto vas je tata i jednu i drugu oslovljavao, ne po imenu, nego samo picia? I tata i mama su nas oslovljavali i zvali, picia. Pa kako ste znale koju zovu? Ne znam kako, ali znale smo. Picia vien jedna, picia vien druga, ali tiočno smo znale na koju se poziv odnosi. Tek ponekad mene bi mama oslovila – Lela, Antonella – Lela.
Sjećanja su lijepa kad ih nešto lijepo i nenadano potakne.