Budimir Žižović
Jednom, davno, idem ti ja tako na noge, od Rive do Sisplaca. Umoran, gladan, žedan, ali ipak zadovoljan obavljenim poslom. Kadli, na kraju bulevara, s druge strane, poznati glas zove me po nadimku. Zove me, dakako, iz hladovine na tersai buffeta. Zove da mu se pridružim. Ako ga odbijem malo će se uvrijediti, ako mu se pridružim, tko zna kad ću na ručak stići. A za ručak ima netko tko me čeka.
U trenu premišljanja, stiže mi opet glas, ma dođi, imam priču za tebe. Meni reći, imam priču za tebe, udica je pored koje neću nazainteresiran proći, a znajući Zvonka, a to je bio on, ta priča sigurno neće biti kratka. Recimo da sam odlučio biti pristojan, pa sam prešao preko ulice, zvane bulevar. Ako ništa, bar ću utažiti žeđ.
Znaš, Zvone, žena me čeka za ručak, pa ne bih mogao dugo….
Ovo ti moraš čuti, veli Zvone i prelazi olako preko moje primjedbe.
Prvo, što ćeš popiti, a onda, ti znaš našeg Grgu? Kojeg Grgu? – a našeg Grgu, znam, falabogu. Glavnog mahera za tunju i riznicu otkačenih priča. Što?
Pa, bili smo ti Grga i ja sedam dana u ribolovu, sve do Ista i Dugog otoka. Otpio sam pola čaše piva, siguran, ne znam zašto, da ovo svraćanje neće biti baš, onoliko koliko sam želio – kratko. Jer i sama najava priče obećavala mi je dobru zabavu. Dogodovštine s Grgom uvijek su nezaboravne. Jednom sam s njime lovio uz Premudu, blizu tzv. Katedrale. Diže Grga fratre i kantare, sve porcijaše i to po dva primjerka odjednom. A meni ni da pipne. Veli Grga, zaboravio sam ti reći, ovdje ribe ne jedu olovnice. Ali, Grga, da su mi već pojele ješku, osjetio bih. On diže i dalje. Izvadim ja svoje udice – prazne! Rekao sam ti, promrlja on. I tako se to nastavilo jedno vrijeme, s istim rezultatima. I baš kad sam se zainatio kako ću napokon i ja nešto uloviti, on mota tunju i daje mi do znanja da je ribolov završen, uz opasku, ovdje više nema ribe. Gledam u završetak njegove tunje, a lovio je na dopiet i škorevole, jedna prama je nekih dvadesetak centimetara, a druga nešto kraća, i ne mogu vjerovati, na pola kraće je čvor! Dakle, negdje mu je neka mrga otkinula udicu, a on je pramu nastavio sa čvorom. Svaki ribolovac bi napravio novi predvez, ali Grga ne, on to krpi sa čvorom na kraćoj prami.
Grga uvijek lovi sam. Kako to da je uzeo Zvonka i to na sedam dana? U Istranki sedam dana i noći, vas dvojica? Pa da, potvrđuje mi, lovili smo, jeli, spavali…
Ali Zvonko je podvodni ribolovac, u lovu s tunjom je totalni levak, kako mu se znao rugati Mungi. U podvodnom ribolovu Zvonko je bio maher, ali za Mungija je svejedno bio levak, Ustvari za njega su svi bili levaci.
Ma da, nastavlja Zvonko priču, ali ja sam ga dugo davio da mi malo pokaže to svoje majstorstvo. Neću ni ja moći uskoro toliko roniti. I valjda sam ga toliko izdavio da mi je samo rekao, sutra ujutro, spremi se, idemo do Ista. Kao da je rekao, sutra ujutro nađemo se na kavi, na tržnici. Što ću, kažem ženi, spremi mi stvari, idem nekoliko da na more. Pita ona, imaš li para? Nemam. Imaš li mi ti za dati? Mogu ti samo dati ček, odgovara. Dobro, daj barem ček.
Valja reći da je u ono vrijeme bezgotovinskog plaćanja bio vrlo popularan ček. Ali nisi baš svagdje mogao s njime platiti, a nije ni bilo uputno potrošiti ga zbog nekog sitnog računa. S tim u vezi, umjesno je pitati se gdje na moru unovčiti ček i što s njime uopće kupiti? To Zvonku nije važno, važno je da umjesto bilo kakve gotovine, ima u džepu ček.
I otploviše oni.
Znaš, nastavlja on priču, a odsad ću je ja preuzeti po sjećanju, da Grgina brodica ne blista od čistoće. Mogu pretpostaviti. Uglavnom, Zvonko je unio svoju torbu i pitao, koje od dva tzv. kreveta njegov. Bilo koji. Površan pogled i konstatacija, možda ću tu spavati, ali ako ga temeljito istresem i počistim. Kad je podigao štramac da ispod njega počisti, vrlo brzo je odustao, jer to je bila nemoguća misija. Vratio je sve na mjesto, razmaknuo krajnji nered i pomirio se sa sudbinom.
Kod Grge je osnovna filozofija – lakoća življenja. Recimo, dok plovi ispadne mu u more žlica i vilica. On gdje vidi prvu kuću na otoku, dođe i pita, šjora biste mi dali žlicu i vilicu. I šjora mu da, on se zahvali i ode. Sve dok mu se opet tako nešto ne desi.
Svi gledaju kakvo će vrijeme biti narednih dana, za plovidbu i lov. On ide kad je njega volja. Pa, dobro, Grga, što ako te uhvati neverin ili općenito loše vrijeme? Uvijek se možeš skloniti, ne puše vjetar oko otoka, na jednoj strani mora biti mirno, odgovara Grga. Njemu vrijeme ni meteorološki ni krnološki nikad nije značilo puno.
Odredi on rutu, uključi automatskog pilota, jer tko će biti stalno za timunom, i sprema pribor i ješku. To uvijek mora biti u pripravnosti. A vladao je dobro nautičkom tehnikom. Imao je već tada dovoljno uređaja, da može doći na lokaciju, točno na koju je htio. Za neke od nas to je bilo čudno, jer cijeli je život vozio auto, a nije imao dozvolu. Zašto Grga nemaš dozvolu? A što će mi? Neki su govorili da je par puta na polaganju pao, pa na kraju odustao, premda je u to ne vjerujem. Jednostavno, nije mu se dalo pohađati teorijsku nastavu. Pa, dobro Grga, je li te kad zaustavila policija. Nije. Takav je bio Grga.
Došli oni do Ista. Grga zna gdje treba loviti. Zvonko je, kao šegrt, zadužen za bacanje i dizanje sidra, a ako stigne, može i loviti. A kako teče lov? Grga kaže, baci sidro. Zvonko baci i prije negoli je stiglo sidro do dna, Grga je već zabacio udice. Zvonko petlja s ješkanjem, a Grga već vadi dva lijepa primjerka. Zvonko spušta svoju udicu, a Grga već treći puta vadi po dva primjerka. Zvonko se pita zašto njemu riba ne grize…. i tako to ide, sve dok Grga ne kaže, vadi sidro. Pa čekaj još malo da i ja koju ulovim. Nema čekanja, ide se na novu poziciju. I na drugim Pozicijama slično se zbiva. Ajde, istini za volju, ulovi po neku ribu i Zvonko.
U to vrijeme da si bio i ti blizu Ista, i da si ulovio nešto viška ribe, pomislio bi kako će vjerojatno neki od restorana na Istu, otkupiti tu ribu, kako bi bar malo pokrio troškove goriva. Recimo, velikom i lijepom restoranu Carrera, koji u sezoni ima krcatu terasu gostiju, sigurno treba friška riba. Ma nema šanse. Gazda kaže, hvala, ali mene ribom opskrbljuje Grga. Koliko mi treba, toliko on friške donese. Javna je tajna da je riba s udice najkvalitetnija za pripremu.
Mislim da su bili blizu Škarde jednoga dana, a Zvonko poznaje šeke oko Škarde. Sad će on napokon imati malo inicijative u toj lovnoj eklspediciji. Kad su bili na vrhu šeke, Zvonko vikne, tu stani, Grga. A Grga i galje vozi. Zašto nisi stao? Produži Grga bez odgovora, a kad je ugasio motor, kaže, ovdje baci sidro, jer ja ne lovim na vrhu šeke, nego pri njezinome dnu. Opet je uslijedio brzinski i obilati lov i opet Zvonko diže sidro „jer tu više nema ribe“. Pa dobro, kako ja ne mogu uloviti, a ti loviš, gotovo očajnički pita? Objasni mi. Što ja to ne radim kako treba?
Prvo si spor, odgovara Grga. Onda imaš drvenu ruku, jer riba ti pojede ješku, a ti ne osjetiš. Kako neću biti spor, ako spuštam sidro, dižem sidro i baš kad sam spreman, ti kažeš, idemo dalje? Grga ne odgovara, samo šuti.
Još jedan detalj izdvajam iz te njihove avanture. Poželio Grga uloviti i kojeg kalamara. Mora biti raznovrstan u ponudi, ako želi zadržati prioritet u opskrbi restorana. Dodaj mi Zvonko iz one kutije crvenu pušću. Brzo, brzo, jer ovdje ću sigurno dići kojeg kalamara. Zvonko kopa po kutiji, ali crvene pušće u gomili pušća, nema. Hoćeš li mi napokon dati tu pušću, već je ljut Grga. Ali, Grga ovdje crvene nemaš. Kako nema, dodaj meni tu škatulu. Evo je, kako nema. Ali to ti je neka siva, a ne crvena. Ma bila je nekad crvena, odgovaramirno Grga. E, jebiga, mrmlja Zvonko i češe se po glavi.
Uglavnom, proveli su oni tako nekoliko dana. Zvonko se svim silama trudio da bude koristan. Kad nisu lovili, zapravo su se dobro zabavljali, jer oni i jesu bili dobri prijatelji.
Čisti utržak od njihove lovne ekspedicije bio je ravno tisuću maraka. Grga je iz snopa izvadio stotku i pružio je Zvonku. Hm, mislio sam da ćemo dobit dijeliti. To ti je i više negoli si ulovio, odgovara mu Grga. Išao si učiti, a ne zaraditi. Onaj ček nisi špenda, šoldi nisi ni imao, a vraćaš se doma sa sto mraka. Ča biš više od tega?
Dobro Grga, imaš pravo. Nego reci ti meni, jesi li zadovoljan kao sam ti pomagao? Zadovoljan sam, na tome sam ti zahvalan, ali što se ribolova tiče, tu si prirodni antitalent.
P.S.
Malo prije nego što je preminuo, sreli smo se u našoj lučici, i pita Grga mene, čuo sam od Zvonka da ćeš napisati priču o našem putešestviju. Kad ćeš je napisati? Hoću, hoću, Grga moj.
A, eto, napisah je u najkraćoj verziji, poslije puno godina. Barem kao lijepo sjećanje na tog čovjeka vrlo bogate biografije, neobičnog, veselog i dragog, nenadmašnog majstora od tunje.
P.P.S.
Zvonko je u međuvremenu ipak dosta svladao sve tajne ribolova na udicu.